Kad razmišljam unatrag i pokušavam povezati razne okolnosti koje su se dogodile u mojem životu i potaknule me na osnivanje udruge , jedna bitna osoba bila je poticaj , a to jest Carlo. Dječak sa Down sindromom čija je osobnost utjecala na mene više nego što sam mogla i zamisliti. Carlo danas ima 25 godina, živi u Njemačkoj, zemlji u kojoj mu je omogućeno puno više toga nego kod nas.. Ono što je nažalosnije osobe sa Down sidromom zapravo u Hrvatskoj više niti nemaju status.
Carlo radi u Njemačkoj pomoćne poslove , za koje dobiva honorar, omogućen mu je besplatan prijevoz do posla i do bilo kojeg mjesta koje želi posjetiti, omogućena mu je socijalna inkluzija u puno većoj mjeri , a time i dane razne mogućnosti za rast i napredak.
Carla, izrazito toplu i kontaktibilnu osobu, čijoj osobnosti ne možete odoljeti, upoznala sam kad je imao 8 godina. Moja sestra Petra i ja radile smo s njim kod njega doma te bile podrška kod školskih obaveza i učenja. Ono što me najviše inspiriralo jest njegova kompetencija , a zapravo „hendikep“ na koji smo naišle jest naše neznanje, nesvjesnost i pristup koji imamo spram osoba sa poteškoćama te na temelju kojeg i nekada nesvjesno sami ograničavamo njihove mogućnosti. Ono što se može vidjeti kod nas u društvu, a vezano je uz inkluziju osoba sa poteškoćama jest uključenost djece u školski sustav, a kasnije kad odrastu za njih nažalost ne postoji više toliko socijalnih konteksta u kojima mogu aktivno sudjelovati. Inkluzija je nešto što je dio cijelog društva , a ne samo obveza sustava u kojem živimo.
Nama se činilo potpuno prirodno i prihvatljivo voditi Carla u bilo koji socijalno aktivno društveni kontekt – od knjižnice koju smo posjećivali svaki tjedan, Carlo jako voli knjige, glazbu i umjetnost, do raznih sportskih aktivnosti koje je obožavao.
Carlo je apsolutno kompetentan u svakom smislu i ono što je naša poruka jest:
*Pitajmo se u kojoj mjeri ja kao pojedinac mogu pridonijeti inkluziji osoba sa poteškoćama??*
*Kojim oblicima ponašanja možemo podržati i ohrabriti roditelje da se osjećaju slobodnije i podržanije od društva?
* Kakvo je moje osobno mišljenje o osobama i djeci sa poteškoćama?
I ono što NAGLAŠAVAMO kao najvažniju stvar jest NE ŽALITI osobe sa poteškoćama, jer one to nisu zaslužile. Tako dugo dok ćemo im pristupati iz tog aspekta , nećemo ima dati mogućnost da napreduju i rastu u punom smislu, Oni zaslužuju apsolutno sve što i svatko živo biće na ovoj planeti!
*Podržimo autentičnost svake osobe! *
